jutros me je ovi ured umeja. štufa. ča višje gremo prima proliću sve mi se višje gre vanka. mami me. vuče. zove. kad mi se prilija pjat, vazmen portafoj, ključe, aparat i izlipin. to je jedna o' prednosti rada za sebe. moš reć: sad gren, friga mi se višje za sve, vratit ću se kad buden bolje volje i nastavit ćemo di smo stali. dikad i triba tako fermat, stat na balun, e... nije to ništa loše. zanimljivo da me danas niko nije naidija. radi se, sve gre ka po špagu. a šta ti je onda, a? - pitat će sad niki. e, teplica mami. ma kad se bolje promislin, triba zapravo reć More mami. e da mi je danas bilo bokun kaića, pa bit tamo negdi oko murtera, bacit brumu, nadit ješku, tunju kalat u more i pustit da vrime teče, pustit da lice vata zrake sunca, da vonj mora ulazi u nos, da se sol kupi po kosi i tilu... e da mi je, da mi je bilo tako, mojoj srići ne bi bilo kraja. ovako, grad, konfužjun, posal, mrvu sriće na merjansku ariju, pa jopet konfužjun.
tokalo me mrvu ošišat i ovo kose, en ti iruda ča reste, ka iz vode, trčen u ti frizeraj a skoro svakih dvadest dvadeset i pet dan. uvik govorin fala ti bože ča san žensko (mislin da ovu tezu ne triba previše objašnjavat hehe), ali zaradi tega šišanja mi dikad bude krivo ča nisan muško. sad će niko reć pa muški se šišaju nakratko, tokalo bi te u barbira odit svaku drugu šetimanu, šta ti sad jema bit krivo, e.... ma ke, a jeste vi to sigurni, a? evo, moja frizura bi da san muško bila ka u Tome. vjerojatno bi mi bila i brada ka u Tome. more bit da bi da san muško i škatula španjuleti još uvik bila u moj žep. košuja karo oli maja na rige. barka, leut, svejedno. glavno da jema provu i krmu. di s tin, a? kako di? kakvo je to pitanje, a? da di? na More. samo More. ča ti višje triba, a?
more bit da san muško bi se isto bilo o' letrike, ali me sigurno ta letrika ne bi vidila u uredu, vengo bi se činila na kojen vaporu.
e da je, da mi je, da je. ma ne smin višje grintat, uteč će judi odavde na toliko uajme, da mi je, da je.
vengo, kad san već kod Tome, riči o' Leuta su ovod, pisalo se kad se počelo notavat ovi blog, evo to van je ovi tekst:
narafski drveni brod još uvik želin, to je jedna o' ritkih materijalnih stvari ča je oću, ali je niman. ma bit će i to jedan dan, valjda, nadan se. a znate li di čine najlipše i najbolje drvene brode, a? ne znate? jeste li čuli za Betinu? e tot, tot di je drvo svetinja, tot su najlipji brodi... ozbiljno e... i kad jednega dana pođen vazest jednega, tot ću poć. :o)
posted by <$BlogBacklinkAuthor$> @ <$BlogBacklinkDateTime$>