e...

ovih dana san se navozala tonobilon, a toka me i još. svako malo uza cestu sviće i cviće, često i spomenici. uza stablo, zid, ogradu, stup. po gradu i van grada. ma sinjala san ja to i prije, ali sad to nekako percepiran iz vozačkog kuta gledanja. znate kako se ja ćutin kad to vidin, a? odma promislin da je baš tot neko otiša u smrt i stvori mi se osjećaj nelagode, to me ometa u vožnji. kako spomenika uza cestu jema svako malo, nelagodno mi je skoro uvik.

narafski, to mi je nelagodno, a neugodno mi je tribalo bit zato ča brez vozačke nisan vozila tonobil i ča su me roditelji odgojili na način da se brez vozačke ne vozi i da je to krajnje opasno i po život onoga ko gre vozit, ali i drugih ljudi. zato ča san tako rezonirala tribalo me je bit sram. a znate di je danas  instruktor koji mi je strašno zamjera ča san došla u autoškolu učit vozit tonobil (po njemu nisan smila smetat i gnjavit instruktora, tonobil me triba naučit vozit brat kojega niman, otac koji, eto, nije vozač, susid, kumpanjo, momak, muž kojega niman, kolega, pošćjer, bilo ko samo ne on, instruktor u autoškoli)? ne znate, a? bog mu da pokoj, ali otiša je u smrt prošlo lito, kako san čula motoron. ostavija je za sebon ženu i četvero malodobne dice. vjerni čitatelji ovega bloga znaju da san minjala autoškolu i položila vozački u drugoj.

znan da je njegovoj fameji teško. svakako je teško i drugin judima ča su nekoga izgubili u prometnoj nesreći. stavljaju tot cviće, pale sviće. ma sve se nekako mislin, je li možda te matere sad peče savjest pa je tako pokušavaju smirit, a? stavljanjen cvića, a? teško je znan i suosjećan, ali dobra većina takvih smrti je uzrokovana neprilagođenom brzinom i vožnjom brez vozačke. majke i bake bi svom potomstvu tribale izričito objasnit koliko može bit opasna vožnja brez vozačke, to je, naime, puno bitnije vengo veličat vožnju bez vozačke, odgajat potomstvo u totalno materijalističkom duhu i klanjanju tonobilu ka velikoj vridnosti, a poslin, kad se ćaći ukredu ključi i tako otiđe u smrt, činit spomenike uza cestu. svakako, najgore je onima koji su žrtva tuđe gluposti i nesavjesnosti, ali uvjerena san da je većina smrti upravo vezana za vožnju brez vozačke i neprilagođenu brzinu te nabumbljene za volanom. zaradi takvih je toliko teško i opasno vozit.

vozin po znakovima, čak i bokunić višje. dakleM, nisan puž, a stalno me pritiču i to na punoj crti, u zavoju, u tunelu. ne bi da svi voze ženu ča jema rodit u bolnicu.  taj znak je neko tot postavija s razlogom. ako se ograničava brzina, stiže zavoj oli kakva cesta s odvojkom, dolazi naselje i slično.  triba usporit. e, ma ke, ajmo se junačit, pa šta bude. nismo odgojen narod, ma ke, e... slovenija je ušla u eu. nikidan iza mene na cesti slovenac. pritiče me i on, jema jači tonobil i oče brže, dobro neka gre. ma koliko nam janezi ovih dana idu na živce sa svojim monadama, moran reč da je taj janez je bija jedini ovih dana koji je čeka da se stvore uvjeti za priticanje i onda iša u priticanje - isprekidana crta, nima nikoga iz suprotnog smjera, more, daj gas i idemo. ostali, cro oznaka, oznaka zemlje koja nije u eu, pritiču kako je god koga volja, u zavoju, u tunelu, na punoj crti, ma di god stignu. ajte, samo naprid, ja neću spomenik uza cestu, rađe ću doč 15 minuti kasnije, ali doč. taj znak tot nije brezveze, a čemu služi uči se u autoškoli.

spomenici uza cestu mi stvaraju nelagodu, ometaju me u vožnji i mislin da bi država tribala donit kakav propis da se to miče sa ceste. eto, ma koliko se nikima ne svidija ovi članak ja ću ga objavit. neće vam spomenici vratit dicu, tribali ste ih odgojit da ne voze brez vozačke, a kad steču vozačku da poštuju znakove. narafski, u zemlji iskrivljenih vridnosti, moji roditelji koji su mene tako odgojili su bili za svaku osudu i ruganje. a ja ću reč: fala im lipa. ja danas vozin i hodam, uza cestu mi nije spomenik, a bit ću i dalje pametna i ponašat se normalno, pa se nadan da mi neće ni bit.